04.08.2006., petak
people always leave
|
kao što naslov govori...ljudi uvijek odlaze...oni koje najviše volimo i koji nam u životu najviše znače...uvijek odlaze...život je lijep i vrijedan ako ga dijelimo sa osobom koju volimo...s kojom dijelimo dobro i zlo..koje su uz nas u tuzi i veselju.....sve lijepo što nam se događa i što nam se dogodilo..to je bilo uz osobu koju volimo i za koju bi dali život.....al pošto people always leave..jednom ostaneš sam..kad nema tvojih najdražih da budu uz tebe....Osjećaj kad se boriš protiv samog sebe, svojih osjećaja i strahova. To je najgori osjećaj. Rastrgana sam između dva svijeta. Između svojih snova i stvarnosti. Jer jednostavno, nakon toliko borbe sa svime, umrla sam iznutra. Prestala sam se nadati kako će možda biti bolje. Vratila sam se u svoje jedino utočište. Snove. Tamo gdje je sve kako treba, tamo nema tuge, suza i tužnih sjećanja koje mi ne daju disati. Sjećanja koja me trgaju me malo po malo. Sve dok mi srce do kraja ne iskrvari. Sve dok više neću postati slijepa od suza koje mi se skupljaju u očima. Moje suze ne teku. Jer nisam naučila plakati. Oči mi se cakle i postaju crvene, ali onda… suze povučem u sebe. Ne znam zašto. Možda jer su moje suze krvave i pune boli. Prije su tekle same od sebe i željela bi da i sad mogu. Jer bi sva patnja izašla iz mene… Nakon dugo vremena, pružila mi se ruka ljubavi i sreće. Sve što je bilo na meni, je da primim tu ruku i počnem ispočetka. Otvorim novu stranicu. Prvo se nisam usudila primiti ju. Jer sam znala da ne želim opet osjetiti bol i doživjeti razočaranje kojeg se toliko bojim. Ali onda sam shvatila kako je to možda nova prilika a ja ju propuštam. Zbog svoje nesigurnosti i nepovjerenja. Jedan dio mene htio je prihvatiti tu ljubav i sreću, dok onaj drugi mi je govorio suprotno… Na kraju sam ipak primila tu ruku i prešla preko svega. Na početku je sve bilo lijepo ali ljubavi nisam dopuštala da mi se potpuno približi. Držala sam ju podalje od srca jer još uvijek je bio prisutan strah. I još dugo će biti… Pružena mi je velika ljubav. Nakon dugo vremena sam se počela osjećati voljeno i sretno. Ali moja sreća je sa dozom straha. Poklonjeni osmijeh duboko skriva suze. I ja želim pustiti svoju ljubav, dati joj krila i oživjeti ju. Svaki put kad to pokušam, kao da radim nešto protiv sebe. Odjednom se slomim i odustanem. Jer nemam hrabrosti. Ustvari… dugo vremena sam izbjegavala ljubav. Nisam ju nikome pokazivala i zato više ne znam pokazat sve što je u meni. Zarobljena sam u samoj sebi, u svojim osjećajima. Tražim izlaz iz toga… |
03.08.2006., četvrtak
book!!!
|
ovo je moj 1.blog................nadam se da će vam se svidjeti!!!boook i zapamtite people ALWAYS leave!!!!!!!!!!! |
